Od izveštača sa Pohorja - Fabrika bisera iz Partizana radi punom parom. Lazar Marković je otišao, a u oči navijača najuspešnijeg srpskog kluba u proteklih šest sezona okrenute su sada ka Nikoli Ninkoviću. Momak koji se sa pravom smatra naslednikom Saše Ilića prethodne dve godine nije imao priliku da igra u meri u kojoj se to očekivalo, krivica je najviše na bivšim trenerima Avramu Grantu i Vladimiru Vermezoviću. Sada je tu Vuk Rašović da ispravi njihove greške, ali i da iskontroliše temperament igrača. - Pre dve godine sam krenuo u ostvarenje sna, kada sam debitovao protiv Škendije. Nisam preterano zadovoljan kako su se odvijale stvari prethodne dve godine. Nadam se da je ova sezona ona u kojoj će mi krenuti. Ne kažem da moram više da igram, ali verujem da bi trebalo, pogotovo zato što su neki fudbaleri otišli i što će neki možda još otići - počinje Ninković priču za SPORTAL.RS. Utisak je da su se bivši treneri, Avram Grant i Vladimir Vermezović ogrešili o vas. - Izraelac je imao neku svoju viziju i neko mišljenje o meni koje ja ni danas ne mogu da definišem. Nisam znao šta on misli o meni. Nije mi bio jasan. Ne kažem da je mislio nešto loše, imao je svoj neki stav. Kao da mu se nije dopao moj smisao za igru, što mi ostali treneri uvek nagšavaju kao vrlinu. Kod Vermezovića i ja sam se iznenadio...Igram protiv Rubina, ne igram protiv Intera, ne znam zbog čega, osim ako nije povezano sa onim problemom u Kruševcu dok sam bio sa mladom reprezentacijom. Nisam imao razgovor neki van treninga, on je odlučivao kako je odlučivao. Naravno, nismo imali ni neki sukob ili bilo šta slično. Pre 24 meseca bili ste među najmlađima. Sada je situacija drugačija, jer tu su neki novi klinci? - Dosta starijih fudbalera je otišlo, pa se tako namestilo. To je normalno u Partizanu, dolaze novi klinci, izuzetno dobri...Primer su Danilo Pantić i Andrija Živković. Ako ja mogu nešto da im pomognem tu sam. Što se tiče staža, ali za neke druge stvari ne verujem da sam baš ja prava osoba da im pomognem. Uz Sašu Ilića, Vojislava Stankovića, Darka Brašanca, Marka Šćepovića tu sam najduže, pa kao što rekoh, ako nešto mogu da pomognem, rado ću učiniti. Pre izvesnog vremena naveli ste Boga i Saleta Ilića i istakli da njih ne smete da razočarate. Za dve godine-dve titule, ne bi se reklo da ste ih razočarali? - Stojim iza toga. Greota bi bilo da ne iskoristim talenat, iako uvek mislim da mogu bolje. Nema veze da li je trener zadovoljan, ja verujem da uvek mogu više da dam. Ponoviću, Ilić je toliko toga lepog rekao o meni da bih se stvarno sramio da ne opravdam to poverenje. Svi veruju da mogu da učinim da budu ponosni na mene.
Ljubav prema crno-beloj ne može da se ograniči novcem? - Da sam na početku karijere i da mi kažu nećeš zaraditi ni dinar u Partizanu samo ćeš biti u ekipi odmah bih prihvatio. Nema šta da razmišljam. Kada ste počinjali fudbalski put OFK Beograd je želeo da vas dovede? - Mislim da sam imao jedva 10 godina. Dobio sam poziv posle utakmice u kojoj sam igrao za moj lokalni tim iz Šapca. Njiho trener i ljudi iz kluba su zvali mog oca i pitali da pređem. Nije se ocu dopala ideja da idem sam u Beograd da živim. Niko koga poznajemo nije bio tamo. Situacija je bila drugačija kada me je pozvao kasnije Partizan - priča Ninković i sa osmehom nastavlja. - Igrao sam Mini-Maxi ligu, a trener iz Humske Zvonko Popović me je video u balonu na Adi. Posle toga me je kontaktirao i kasnije su roditelji drugova iz Loznice koji su već bili u Partizanu kontaktirali mog tatu. I od trenera koji me je trenirao u Mačvi sin je bio član crno-belih, pa je rekao mom tati da može slobodno da me pusti da idem u Beograd i da će biti sve u redu. Ne mogu da opišem koliko sam želeo da tata pristane. Otac je imao samo jedan uslov pre nego što popusti pred ispunjavanju najveće sinove želje? - Tata nije želeo da živim sam u Beogradu. Običaj je bio da nekoliko mlađih igrača živi zajedno u stanu, no otac je tražio da se svi preselimo kao porodica. Partizan je i to ispunio i od moje 10 godine sam u voljenom klubu. Pred poslednji derbi većina saigrača je isticala da nisu zadovoljni što duel sa Crvenom zvezdom odlučuje o tituli, ali ne i vi? - Mislim da su i drugovi u sebi mislili isto kao i ja, ali su samo želeli da naprave određenu ogradu. Iskreno, ja sam bio siguran da nećemo izgubiti. Bilo bi lakše da je bilo sedam ili deset bodova više, ali ovako je bilo slađe. Svi vole kada derbi odlučuje. Niste se obazirali na komšiluk? - Učen sam, kao i moji vršnjaci, od strane trenera u mlađim kategorijama Zvonka Popovića da nikada ne sme da nas zanima protivnik. Još kada smo igrali po turnira protiv Intera, Juventusa, Benfike, Reala da mi ne igramo u tom trenutku protiv Del Pjera i ostalih legendi, već igramo protiv svojih vršnjaka. Verovao je u nas i nije nam dao da se bavimo protivnikom, već smo razmišljali o sebi. Dobijali smo većinu tih mečeva, tako da se taj način razmišljanja preneo na mene i po prelasku u prvi tim. Reklo bi se da nemate strah ni od mečeva u Evropi? - Ko god da dođe ja nemam problem. Verujem u drugove i sebe da možemo sve da eliminišemo. Niste cvećka na terenu, ali i protivnici znaju da vas biju? - Istina je da i ja nekada tražim neku gužvu, izazivam, jeste. Ipak, nekada i protivnici to započnu. Ne kažem da je to izgovor. Popravio sam dosta ponašanje. Sve što radim moja granica je daleko. Sa ponašanjem sam došao sada do toga da zaista više nema dalje. Ovo je stvarno nivo da nema više ponavljanja nekih stvari. Verujem da sam se smirio i pokušavam da se što više suzdržim. Igrač Lokomotive me je recimo tokom drugog poluvremena udario toliko jako u uvo da mi je zvonilo narednih 15 minuta, no dobro, to je borba i ne verujem da je učinio to namerno, iako me bukvalno išamarao po licu. Rašović vas vidi bliže napadačima? - Pričao sam sa Vukom Rašovićem pred početak priprema. On me je pitao šta ja mislim gde bih se najbolje snašao. Ja sam naveo to mesto polušpica, koje sam igrao u mlađim kategorijama. To je zato što volim lopte u prostor, ali i zbog defanzive koja mi je slabija. Ako ovako ispadnem, prvi sam ispao i nije toliki problem. No, radim na treninzima na defanzivi i koncentrisan sam na to. I Rašović to traži da popravim. Mislim da ide dobro, ali mora mnogo bolje. Potrebno je da ojačam i verujem da će to doći do nekog drugog-trećeg kola u prvenstvu na svoje mesto. Trčanje mi je problem, moram to da podignem sa trenerom Mišom Filipovićem. Radiću invidualno kada se vratim. Roditelji i brat su redovni na tribinama? - Svaki meč dolaze. Nekada mami kažem, nemoj...Kad je derbi, ali ne vredi. Dolazi sa tatom i bratom. Tata najviše savetuje, ali to nisu saveti iz fudbala nego životni i u vezi ponašanja - podvlači mlada nada Partizana.
Pročitajte više: http://www.sportal.rs/news.php?news=104561
Ljubav prema crno-beloj ne može da se ograniči novcem? - Da sam na početku karijere i da mi kažu nećeš zaraditi ni dinar u Partizanu samo ćeš biti u ekipi odmah bih prihvatio. Nema šta da razmišljam. Kada ste počinjali fudbalski put OFK Beograd je želeo da vas dovede? - Mislim da sam imao jedva 10 godina. Dobio sam poziv posle utakmice u kojoj sam igrao za moj lokalni tim iz Šapca. Njiho trener i ljudi iz kluba su zvali mog oca i pitali da pređem. Nije se ocu dopala ideja da idem sam u Beograd da živim. Niko koga poznajemo nije bio tamo. Situacija je bila drugačija kada me je pozvao kasnije Partizan - priča Ninković i sa osmehom nastavlja. - Igrao sam Mini-Maxi ligu, a trener iz Humske Zvonko Popović me je video u balonu na Adi. Posle toga me je kontaktirao i kasnije su roditelji drugova iz Loznice koji su već bili u Partizanu kontaktirali mog tatu. I od trenera koji me je trenirao u Mačvi sin je bio član crno-belih, pa je rekao mom tati da može slobodno da me pusti da idem u Beograd i da će biti sve u redu. Ne mogu da opišem koliko sam želeo da tata pristane. Otac je imao samo jedan uslov pre nego što popusti pred ispunjavanju najveće sinove želje? - Tata nije želeo da živim sam u Beogradu. Običaj je bio da nekoliko mlađih igrača živi zajedno u stanu, no otac je tražio da se svi preselimo kao porodica. Partizan je i to ispunio i od moje 10 godine sam u voljenom klubu. Pred poslednji derbi većina saigrača je isticala da nisu zadovoljni što duel sa Crvenom zvezdom odlučuje o tituli, ali ne i vi? - Mislim da su i drugovi u sebi mislili isto kao i ja, ali su samo želeli da naprave određenu ogradu. Iskreno, ja sam bio siguran da nećemo izgubiti. Bilo bi lakše da je bilo sedam ili deset bodova više, ali ovako je bilo slađe. Svi vole kada derbi odlučuje. Niste se obazirali na komšiluk? - Učen sam, kao i moji vršnjaci, od strane trenera u mlađim kategorijama Zvonka Popovića da nikada ne sme da nas zanima protivnik. Još kada smo igrali po turnira protiv Intera, Juventusa, Benfike, Reala da mi ne igramo u tom trenutku protiv Del Pjera i ostalih legendi, već igramo protiv svojih vršnjaka. Verovao je u nas i nije nam dao da se bavimo protivnikom, već smo razmišljali o sebi. Dobijali smo većinu tih mečeva, tako da se taj način razmišljanja preneo na mene i po prelasku u prvi tim. Reklo bi se da nemate strah ni od mečeva u Evropi? - Ko god da dođe ja nemam problem. Verujem u drugove i sebe da možemo sve da eliminišemo. Niste cvećka na terenu, ali i protivnici znaju da vas biju? - Istina je da i ja nekada tražim neku gužvu, izazivam, jeste. Ipak, nekada i protivnici to započnu. Ne kažem da je to izgovor. Popravio sam dosta ponašanje. Sve što radim moja granica je daleko. Sa ponašanjem sam došao sada do toga da zaista više nema dalje. Ovo je stvarno nivo da nema više ponavljanja nekih stvari. Verujem da sam se smirio i pokušavam da se što više suzdržim. Igrač Lokomotive me je recimo tokom drugog poluvremena udario toliko jako u uvo da mi je zvonilo narednih 15 minuta, no dobro, to je borba i ne verujem da je učinio to namerno, iako me bukvalno išamarao po licu. Rašović vas vidi bliže napadačima? - Pričao sam sa Vukom Rašovićem pred početak priprema. On me je pitao šta ja mislim gde bih se najbolje snašao. Ja sam naveo to mesto polušpica, koje sam igrao u mlađim kategorijama. To je zato što volim lopte u prostor, ali i zbog defanzive koja mi je slabija. Ako ovako ispadnem, prvi sam ispao i nije toliki problem. No, radim na treninzima na defanzivi i koncentrisan sam na to. I Rašović to traži da popravim. Mislim da ide dobro, ali mora mnogo bolje. Potrebno je da ojačam i verujem da će to doći do nekog drugog-trećeg kola u prvenstvu na svoje mesto. Trčanje mi je problem, moram to da podignem sa trenerom Mišom Filipovićem. Radiću invidualno kada se vratim. Roditelji i brat su redovni na tribinama? - Svaki meč dolaze. Nekada mami kažem, nemoj...Kad je derbi, ali ne vredi. Dolazi sa tatom i bratom. Tata najviše savetuje, ali to nisu saveti iz fudbala nego životni i u vezi ponašanja - podvlači mlada nada Partizana.
Pročitajte više: http://www.sportal.rs/news.php?news=104561