Na sam pomen Duška Vujoševića teško da možete ostati ravnodušni. Trener crno-belih i predsednik JSD Partizan je sve samo ne neko kome karakter i temperament dopuštaju da se zadovolji sporednom ulogom, bilo u životnoj ili sportskoj priči. Možete da ga volite ili ne, ali uspeh se mora poštovati:
Dobitnik prestižne nagrade Aleksandar Gomeljski, jedanaestostruki osvajač domaćeg šampionata, petostruki osvajač kupa, petostruki osvajač regionalne Jadranske lige, učesnik dva evroligaškog fajnal fora, osvajač Juniorskog prvenstva Evrope, osvajač evropskog Kupa Koraća... A pored svih tih uspeha, poštovalac umetnosti, poštovalac života i svojevrsni košarkaški alhemičar.
Ipak, i pored svih uspeha koje je postigao i priznanja koje je dobio, General, kako ga zove deo navijača, još uvek oseća potrebu da bude isključiv i uvek opredeljen. I dok su svi prizivali njegov povratak na klupu Partizana, on je uz podršku čelnih ljudi crno-bele sportske porodice postao predsednik JSD Partizan. Tada kreće lavina podela na tribinama u vezi sa ovim čovekom.
Kako red nalaže, da se ne ujeda ruka koja te hrani (ili podržava), to ni Vujošević nije radio. Koliko god ga mi voleli i koliko god se divili njegovim rezultatima, sve nas je razočarao odlukom da podrži predsednika FK Partizan Dragana Đurića u sramotnoj smeni Aleksandra Stanojevića.
Čovek koji je toliko uzdizan do nebesa, koji je Partizan spojem truda i čuda postepeno doveo do samog vrha evropske košarke, koji je uz rukovodstvo KK Partizan smatran za poslednji bastion odbrane od političarenja i lopovluka u crno-belim klubovima, podržao je ljude koji su na samom čelu zla u srpskom sportu.
Međutim, to treba sagledati iz drugog ugla. Teško je poverovati da je takav intelektualac pao na priče ljudi iz vrha FK-a da će pomoći KK Partizan, kao što se pričalo tih dana. Pre će biti da je on znao nešto što mi, obični navijači, nismo (ili još uvek ne znamo), i na osnovu toga presekao. Dobro je poznat njegov pristup treninzima da je za uspeh „potrebna određena žrtva“. Ostaje nam samo da nagađamo da li je Aleksandar Stanojević bio ta žrtva ili Vujošević tu uopšte i nije imao nikakvog uticaja.
Drugi najveći greh bi mu bio sukob sa „Zabranjenima“ i podela navijače na „prave i one druge“. Vremenom ćemo videti da li je bio u pravu, ili je totalno promašio kolosek uopšte pokušavajući da ih razlikuje i „odvoji“ jedne od drugih.
Ali, i pored svega toga, jedno mu se mora priznati. Čak i u doba opšte nemaštine i muke koja je zadesila KK Partizan, on aktivno i neumorno radi na poboljšanju tima, dovijajući se novim metodama rada kojima bi odbranio tron od hibridnih tvorevina, za koje se ne zna ni ko su, ni odakle su.
Dobitnik prestižne nagrade Aleksandar Gomeljski, jedanaestostruki osvajač domaćeg šampionata, petostruki osvajač kupa, petostruki osvajač regionalne Jadranske lige, učesnik dva evroligaškog fajnal fora, osvajač Juniorskog prvenstva Evrope, osvajač evropskog Kupa Koraća... A pored svih tih uspeha, poštovalac umetnosti, poštovalac života i svojevrsni košarkaški alhemičar.
Ipak, i pored svih uspeha koje je postigao i priznanja koje je dobio, General, kako ga zove deo navijača, još uvek oseća potrebu da bude isključiv i uvek opredeljen. I dok su svi prizivali njegov povratak na klupu Partizana, on je uz podršku čelnih ljudi crno-bele sportske porodice postao predsednik JSD Partizan. Tada kreće lavina podela na tribinama u vezi sa ovim čovekom.
Kako red nalaže, da se ne ujeda ruka koja te hrani (ili podržava), to ni Vujošević nije radio. Koliko god ga mi voleli i koliko god se divili njegovim rezultatima, sve nas je razočarao odlukom da podrži predsednika FK Partizan Dragana Đurića u sramotnoj smeni Aleksandra Stanojevića.
Čovek koji je toliko uzdizan do nebesa, koji je Partizan spojem truda i čuda postepeno doveo do samog vrha evropske košarke, koji je uz rukovodstvo KK Partizan smatran za poslednji bastion odbrane od političarenja i lopovluka u crno-belim klubovima, podržao je ljude koji su na samom čelu zla u srpskom sportu.
Međutim, to treba sagledati iz drugog ugla. Teško je poverovati da je takav intelektualac pao na priče ljudi iz vrha FK-a da će pomoći KK Partizan, kao što se pričalo tih dana. Pre će biti da je on znao nešto što mi, obični navijači, nismo (ili još uvek ne znamo), i na osnovu toga presekao. Dobro je poznat njegov pristup treninzima da je za uspeh „potrebna određena žrtva“. Ostaje nam samo da nagađamo da li je Aleksandar Stanojević bio ta žrtva ili Vujošević tu uopšte i nije imao nikakvog uticaja.
Drugi najveći greh bi mu bio sukob sa „Zabranjenima“ i podela navijače na „prave i one druge“. Vremenom ćemo videti da li je bio u pravu, ili je totalno promašio kolosek uopšte pokušavajući da ih razlikuje i „odvoji“ jedne od drugih.
Ali, i pored svega toga, jedno mu se mora priznati. Čak i u doba opšte nemaštine i muke koja je zadesila KK Partizan, on aktivno i neumorno radi na poboljšanju tima, dovijajući se novim metodama rada kojima bi odbranio tron od hibridnih tvorevina, za koje se ne zna ni ko su, ni odakle su.